Vozovi u Švajcarskoj nisu žurili. Vožnja u njima je ušuškana i lagana. Ima gužve, ljudi se prebacuju sa sedišta na sedište, iz vagona u vagon, ali nema one neobjašnjive nervoze koju sam kao po pravilu osećao u autobusima „Niš ekspresa”. Kondukter mi je prišao sa osmehom. Pregledao је kartu, rekao nešto na nemačkom i produžio dalje. Primetio sam da mu se pogled zadržao na mom obrazu, koji se i dalje crveneo. Sigurno je pomislio da sam dremao na prozorskom staklu, pa mi je ostala uspomena. Nije mnogo pogrešio, meni jeste ostala uspomena, ali ne na voz, nego na Kićine drugare za koje sam prevozio ne znam ni ja šta. Rešio sam, dok nas je kompozicija ljuljala kao u kolevci, da ću se jednog dana najebati keve Kići jer me je spojio sa Kajlom i Šortijem. Zapravo, nije me on spojio, ja sam ih zvao. I verujem da je njihova želja da mi pomognu bila iskrena, ali oni nisu mogli da mi ponude drugi posao. Jednostavno, time se bave. To je njihov, kako vole da kažu, biznis. Ostaće mi urezan Kajlin pogled na vratima tog malog stana pre nego što smo Šorti i ja izašli. Prišao mi je i stavio ruku na rame, ništa preteće, više onako očinski. Svojim naboranim licem me je pogledao pravo u oči:
– Jesi li upoznao Abdula?
– Jesam – odgovorio sam kao iz topa.
– Nisi – rekao je Kajla.
– Ne, ne... Jesam. Na parkingu.
– Ne, nisi ga upoznao. Nisi ga video.
Očinska ruka na mom ramenu postajala je sve teža, a njegovo lice sve bliže, toliko da sam mogao da osetim aromu skupog viskija koji se ispijao u tom stanu. Hladnoća iz dubine njegovih očiju zaledila mi je nožne prste. Čovek je koji nema šta da izgubi. Sve mi je bilo jasno.
– U pravu si. Koji Abdul?
– Tako je. Nisi upoznao njega, a sa nama si samo pio, jeo i sećao se detinjstva.
– Pa da... Šta bih drugo?
Tada je Kajla sklonio ruku i Šorti i ja smo izašli iz stana.
Prvo veće mesto posle Sen Galena u kojem je voz stao bilo je Gosau. Počela je smena putnika. Jedni su užurbano izlazili, drugi ulazili. Vagoni su kao košnice, a posebno prozuje na stanicama. Tu kao da neko prodrma košnicu, pa pčele počnu da jure tamo-amo. U toj gužvi primetio sam čoveka koji je na leđima nosio gitaru, zapravo kofer za gitaru. Bio je to stariji gospodin, lepo obučen i doteran, u braon jesenjem kaputu, kose bele kao vrhovi okolnih planina, jedrog lica i vitkog stasa, obrijan do kože, očešljan i visok. Sa njim je išla jedna sredovečna žena u roze kompletu. Imala je vuneni prsluk i duge čarape dokolenice. Prosedu kosu sakrila je u maramu, iz koje je virio jedan takođe roze cvet. Osmeh joj je bio fiksiran, kao da joj je vilica bila ukočena u tom položaju osmeha. Bili su toliko karakterističan par da nisu mogli da prođu neopaženo. Nežno su se držali za ruke i dok su sedeli. Ona je sedela pored prozora uglavnom fokusirana na okolinu, dok je čovek sa gitarom malo gledao u nju, a malo posmatrao ljude po vozu, baš kao što sam i ja posmatrao njih i razmišljao ko su, šta su i gde su pošli tako čudni i tako svoji.
Nisam morao dugo da čekam odgovor na poslednje pitanje. Na razglasu se čulo „Ucvil”, a to je pisalo i na displeju. Košnica se opet probudila. Ljudi su počeli da uzimaju torbe i da se pripremaju za izlazak. To je uradio i simpatični par. Voz se približavao Ucvilu, koji je bio na nižoj tački nadmorske visine, pa je delovalo da je ispod pruge. Sa svoje druge strane bio je blaženo ušuškan Alpima. Kroz prozorsko okno izgledao je vrlo pitomo i mirno. Mešavina kuća, zgrada i zelenila činila je primamljiv kontrast sa belim planinskim vrhovima. Sudar nas pametnih ljudi, graditelja i glupe, uporno nepromenljive prirode. Ali kontrolisan sudar. Putnici su počeli da silaze. Sišao je i čovek sa gitarom držeći za ruku ženu, za njima i ja. Zašto? Ne znam ni sam. Krenuo sam sa tom masom, koja se vrlo brzo raštrkala po uličicama oko stanice. Iz vidokruga su mi nestali i gospodin i njegova simpatična žena. Ja nisam znao kuda ću. Gradić je zaista bio lep i uređen. Dopale su mi se kuće, koje su bile uredno naslagane jedna do druge i ličile jedna na drugu. Slične visine i izgleda, jedino ih je boja fasade razdvajala ili marka automobila parkiranog u dvorištu.
Nekoliko ulica od železničke stanice, dok je još trajala blaga nizbrdica koja je vodila u kotlinu, ugledao sam jedan mali lokal. Od ostalih građevina odvajao se svojim svetloplavim ulaznim vratima i plavo-belim zavesama na prozorima. Iznad vrata je pisalo „Taverna”. Pomislio sam – braća Grci. Mogao bih da svratim na giros i pivo. Treba mi malo Balkana, makar u ustima. Međutim, unutrašnjost tog objekta ličila je na sve, samo ne na tavernu. Bio je to običan bar. Mrak su ispunjavali tonovi rokenrola, a svetlost koja je ulazila kroz prozore bila je dovoljna da osvetli put do šanka. On je već sijao punim sjajem, posebno veliko ogledalo koje je davalo lažni utisak da je sâm lokal mnogo veći. Svetlele su i neonke iznad stola za bilijar i kod jedne table za pikado, u uglu, pored strelice na kojoj je pisalo „Toalet”. Po zidovima nisu bile fotografije ni grčkih plaža, ni Atine, ni Soluna, ni Zevsa, već Njujorka pod snegom, Mika Džegera u čuvenoj pozi „samo što ne slomi nogu” i Bukovskog zaraslog u bradu sa pogledom koji se gubi niz rutu 66. Bar je bio prazan, što i ne čudi jer sam upao dok je drugima radno vreme. Samo mi besposličari možemo da obijamo ulice po Švajcarskoj i obilazimo lokale u to doba.
– Izvoli, jesi li za neko piće? – na čistom srpskom izgovorila je žena koja je bila za šankom.
Comments